Iako se nekada može sresti uverenje da je doba ranog detinjstva lišeno agresivnosti, ovo stanovište je pogrešno. Iz želje da se na decu gleda isključivo kao na dobronamerna, naivna i nevina bića, nekada se gubi iz vida da su agresivna ispoljavanja prisutna od prvih dana života.Agresivnost je biopsihološki motiv koji je tu da svakoj jedinki omogući odbranu od pretnje i zadovoljenje potreba. U tom smislu, agresivnst je sastavni deo mehanizama koji obezbeđuju preživljavanje. Pitanje na koje, ipak, nije lako dati precizan odgovor je: kada agresija prestaje da bude samo adaptivni mehanizam, a kada postaje destruktivna. Dete se rađa sa agresivnim potencijalom koji se raznim socijalnim uticajima oblikuje. Ono u toku života stiče sposobnost da se na odgovarajući način nosi sa svojim nagonima, pa tako i sa agresivnim. Do druge godine života učestalost i intenzitet agresivnih reakcija rastu i ostaju visoki sve do predškolskog uzrasta kada nivo agresivnosti postepeno počinje da opada sve do kraja puberteta.
Pod uticajem socijalne sredine i između 2. i 3. godine, dete polako počinje da osvaja socijalni prostor. Ono sada zna da određene reči i postupci izazivaju različite reakcije odraslih i koristi agresivnost da bi dobilo ono što želi. U ovom periodu je dominantna instrumentalnost agresivnog ponašanja i ispitivanje granica koje su (ili nisu ) postavlenje od strane odraslih. Dete tako proverava šta mu je dozvoljeno, a šta nije, i na koji način može dobiti ono što želi.
Dete se rađa sa agresivnim potencijalom koji se raznim socijalnim uticajima oblikuje. Ono u toku života stiče sposobnost da se na odgovarajući način nosi sa svojim nagonima, pa tako i sa agresivnim |
S obzirom da se agresivnost stabilizuje kao osobina već u četvrtoj godni života, a da se najveći deo njenog ispoljavanja uči u interakcijama s roditeljima i širom socijalnom sredinom, jako je bitno biti svestan poruka koje se u ovim interakcijama detetu šalju.
Najveći broj neprijateljskih osjećanja zbog društvenih teškoća i neslaganja s vršnjacima koji postepeno prelaze u ljutnju zbog sprečenosti u svojim planovima javlja se upravo oko četvrte godine. Devojčice i dečaci u ovom dobu su često u sukobu koji se manifestuje težnjom za posedovanjem stvari koje neko drugo dete ima, otimanjem igračaka i drugih privlačnih predmeta.
Sazrevanjem i razvojem dete postepeno sve više uči kako da upravlja svojom agresijom. Pojava hostilne agresivnosti, težnje da se drugoj osobi naudi, javlja se i postaje sve dominantnija u razdoblju predškolskog uzrasta, tj. oko šeste godine života. Na ovom uzrastu je veoma bitan, često preloman trenutak za učenje kontrole agresije. Deca koja ne nauče da koriste drugačije načine za postizanje svojih ciljeva ili rešavanje konflikata sa drugom decom, mogu da postanu povučena i defanzivna, ili pak da nauče da pribegavaju nasilnom ponašanju kao meri koja će ih dovesti do cilja. U osnovnoj školi repertoar agresivnog ponašanja dece se proširuje, a često postaje i suptilniji. U razredu agresija je čest problem i može se manifestovati na različite načine, kao što su tuče, tužakanja, odbacivanje iz društva i slično.
Deca koja ne nauče da koriste drugačije načine za postizanje svojih ciljeva ili rešavanje konflikata sa drugom decom, mogu da postanu povučena i defanzivna, ili pak da nauče da pribegavaju nasilnom ponašanju kao meri koja će ih dovesti do cilja. |
Agresivnost i nasilje
Iako je nasilno ponašanje u mnogome definisano agresivnim tendencijama namerno usmerenim ka drugim osobama, agresivnost, sama po sebi, nije dovoljan uslov da bi se govorilo o vršnjačkom nasilju. Razni slučajevi svađa, tuča i različitih konflikata među vršnjacima,mogu biti samo posledica eskalacije sukoba koji se otrgao kontroli. Vršnjačko nasilje, koje se nekada označava anglosaksonskim terminom bulig (bullying), mnogo je ozbiljniji i složeniji problem. Ono, pored svesne namere da se nekome naudi, uključuje i repetitivnost i disbalans snaga kao i uvek prisutan strah. Repetitivnost znači da se neki agresivni akt ponavlja prema nekoj osobi ili grupi dece kroz duži period vremena. Iako je izraz ’duži period’ veoma neprecizna odrednica, ovde je akcenat na činjenici da jedan agresivni akt nije rezultat trenutnog besa ili ljutnje, već ima tendenciju da se ponavlja na sličan način. Disbalans snaga ukazuje na to da je kod vršnjačkg nasilja uvek prisutna podela na onog koji nasilje vrši i onoga koji nasilje trpi. Dakle, ovde se ne radi o jednostavnoj borbi za premoć koja se događa kada se dvoje dece posvađaju oko igračke koju oboje žele za sebe. Kod vršnjačkog nasilja uvek je prisutna jasna podela uloga, na nasilnika i žrtvu. O kakvom se disbalansu snaga radi, vidi se iz same vrste nasilnog akta. Nasilnik je starije ili jače dete, popularnije, spretnije ili na bilo koji drugi način dominantno. Fizički jača deca će napadati fizički slabiju decu. Ekstrovertna, verbalno fluentna i glasna deca svoje žrtve nalaze u povučenoj, submisivnoj deci koja imaju manje samopouzdanja i nisu preterano socijalno angažovana. Otuda se i mogu detektovati različiti oblici vršjačkog nasilja. Kada se kod deteta koje trpi nasilje stvori strah od nasilnika, to je trenutak od koga će nasilno ponašanje moći da se odvija nesmetano bez brige da će nasilnik da pretrpi neke sankcije. Strah decu čini bespomoćnom i parališe njihove odbrambene aktivnosti.
Svesna namera da se nekome naudi,ponavljanje nasilne radnje i disbalans snaga glane su odrednice nasilničkog ponašanja,gde je uvek prisutna jasna podela uloga na nasilnika i žrtvu |
Oblici nasilnog ponašanja među vršnjacima
Kada se pomene nasilno ponašanje, najčešće se misli na fizičko nasilje kao najupečatljiviji vid agresivnosti usmerene na druge. Razlog tome je činjenica da su pojavni oblici fizičkog nasilja raznovrsni i često dramatični . Uključuje udaranje, gađanje, čupanje, saplitanje i druge oblike napada koji mogu da proizvedu manje ili više vidljive i ozbiljne fizičke povrede. Taj oblik nasilja uvek privlači najviše pažnje prisutnih.Fizička agresivnost izaziva napetost, strah, bojazan da sukob ne eskalira i proširi se. Sve su to razlozi zbog kojih se misli da je fizičko nasilje najučestaliji vid agresivnosti.
Međutim, verbalno nasilje je daleko je učestaliji vid bulinga. Po nekim istraživanjima na verbalnu agresivnost otpada više od polovine nasilnog ponašanja. Uvredljiva zapovijedanja, pretnje, povišen ton, dobacivanja, psovke, zadirkivanja, ruganje i slično, najčešći su oblici verbalne agresije. Još jedna česta vrsta je socijalno nasilje kojim se određena deca izopštavaju iz društva, a sprovodi se izbegavanjem, ignorisanjem ili isključivanjem iz igre, ogovaranjem i širenjem glasina i sl.
Karakteristične socijalne uloge dece
Ispod pojavne superiornosti nasilne dece zapravo se krije bazična nesigurnost, sumnja u sopstvenu vrednost i nedostatatak samopoštovanja Nasilje češto nije individuali akt pojedinca, već se odvija kroz aktivnost grupe dece koja se formirala oko određenog vođe koji je započeo sa nasiljem |
Sva nasilna deca imaju određene zajedničke karakteristike koje čine osnovu takvog ponašanja. Ona vole da dominiraju nad drugima, traže pažnju i priznanje. Imaju stav da su bolja ili vrednija od drugih, ne tolerišu različitosti i daju sebi za pravo da druge kontrolišu, omalovažavaju ili fizički zlostavljaju. Ispod ovakve pojavne superiornosti zapravo se krije bazična nesigurnost, sumnja u sopstvenu vrednost i nedostatatak samopoštovanja. Od takvih osećanja se štite tako što projektuju svoje nedostatke na zgodne žrtve, razvijaju osećaj mržnje ili prezira prema njima, a koje manifestuju kroz neki oblik nasilja i na taj način se oslobađaju unutrašnje tenzije. Pored toga, zbog nedostatka empatije i sposobnosti da se stave u položaj drugoga, okupira ih jedino težnja da zadovolje sopstvene potrebe po svaku cenu. Ova deca često imaju problem sa razumevanjem socijalnog konteksta i nisu u stanju da shvate uzročno posledični lanac događaja niti da prihvate odgovornost za svoje postupke.
Nasilje češto nije individuali akt pojedinca već se odvija kroz aktivnost grupe dece koja se formirala oko određenog vođe koji je započeo sa nasiljem. U takve grupe ulaze i deca koja ne započinju samostalno nasilničko ponašanje već se pridružuju tek kada ga neko drugi započne. Tu spadaju i ona deca koja ne učestvuju aktivno u tučama, zadirkivanju i slično, ali koja podržavaju takvo ponašanje počinilaca navijanjem ,smejanjem i verbalnim ohrabrivanjem nasilnika.
Deca koja su isprovocirana nasilnim aktom svojih vršnjaka mogu takođe odgovoriti nasiljem u cilju odbrane. Često se u takvim slučajevima napravi dovoljno buke koja alarmira odrasle, prvenstveno nastavnike, vaspitače ali i roditelje. Situacija nasilja podrazumeva žrtvu koja ne pruža otpor, kao i dovoljan stepen tajnosti koji ne uključuje osobe koje mogu da sankcionišu takvo ponašanje.Kada se nasilnik suoči sa adekvatnim otporom potencijalne žrtve i ukorom od strane autoriteta, često odustaje od daljeg nasilnog ponašanja. Situacija u kojoj se dete koje trpi nasilje brani agresijom nekada može da bude veoma dramatična. Takva deca nekada trpe nasilje određeno vreme ne želeći da produbljuju konflikt, mirno protesujući i nadajući se da će se nasilje prestati. Takav rasplet se retko događa,a za to vreme dolazi do sve veće akumulacije besa koja kod žrtve moze dovesti do iznenadne eksplozivne kontraagresivne reakcije, koja nekad može imati ozbiljne posledice po sve učesnike. Zato je od izuzetnog značaja blagovremeno registrovati problem koji se javlja u krugu vršnjaka.
Deca koja su sklona da prihvate ulogu žrtve najčešće su veoma povučena, anksiozna, neasertivna, tiha i po prirodi nedruštvena. Često je manjak socijalnih interakcija i nesaradljivost upravo ono što takvu decu predisponira da budu žrtve |
Međutim, kada se nasilje sprovodi nad decom koja su sklona viktimizaciji, krug nasilnog ponašanja je teško prekinuti. Na udaru nasilnika najčešće su deca koja su nova u društvu vršnjaka, koja fizički odudaraju od drugih (na primer, previše sitna ili krupna, druge etničke pripadnosti, deca sa nekim govornim defektom i sl.), zatim deca koja se razlikuju prema svojim sposobnostima, kao veoma nadarena deca, ili pak ona koja imaju niže mentalne sposobnosti. Deca koja su sklona da prihvate ulogu žrtve najčešće su veoma povučena, anksiozna, neasertivna, tiha i po prirodi nedruštvena. Izolovanost od ostatka vršnjačke grupe može biti posledica nasilnog ponašanja koje dete trpi, ali je vrlo često manjak socijalnih interakcija i nesaradljivost upravo ono što takvu decu predisponira da budu žrtve. Takva deca se neće nikome požaliti, retko će priznati da se nešto događa čak i ako to neko sa strane primeti i često će se samo još više povući u sebe.
Iako je uloga žrtve za mnogu decu samo prolazno iskustvo koje nestaje do adolescencije, za neke od njih ono ima dalekosežne posledice. Jedna posledica je upadanje u ciklus nasilja koji podrazumeva da će takva osoba i u kasnijem životu, u odnosima sa drugim ljudima, iznova upadati u ulogu žrtve. Druga posledica može biti identifikacija sa agresorom, gde osoba iz uloge žrtve u kasnijim odnosima sa svojom decom, partnerom i sl., preuzima ulogu nasilnika. Nasilno ponašanje se isto tako može višestruko negativno odraziti i na same nasilnike. Ono je pouzdan prediktor kasnijeg delikventnog ponašanja u adolescenciji, ranog napuštanja škole i kasnijeg porodičnog nasilja.
Nasilje kod dece i porodično okruženje
Najagresivnija deca, po pravilu, dolaze iz porodica u kojima postoji sa jedne strane običaj strogog kažnjavanja, a sa druge permisivnost prema agresivnosti same dece. Sigurna, topla, smirena i opuštajuća atmosfera smanjuje potrebu za agresijom i u takvim sredinama retko se razvijaju nasilnici, dok hladna, neprijateljska atmosfera i kažnjavanje podstiču agresivnost. Čak i ako ne činite ništa, ako zanemarujete dete ili prelazite preko agresije kao da će ona sama od sebe nestati, podstičete agresivnost jer detetu ne dajete do znanja da je takvo ponašanje nepoželjno. Ono će nastaviti s istim ponašanjem, jer je agresija instinktivna, laka i detetu deluje prirodno
Najagresivnija deca, po pravilu dolaze iz porodica u kojima postoji sa jedne strane običaj strogog kažnjavanja sa druge permisivnost prema agresivnosti same dece |
Ako dete odrasta u agresivnoj porodičnoj sredini, a naročito ako je a agresivnost usmerena i prema detetu, ono će se najčešće i samo ponašati tako. Odrastajući u strahu od agresije odraslih, dete se počinje identifikovati sa agresorom ne bi li tako smanjilo vlastiti strah. Fizički zlostavljana djeca najčešće su i sama agresivna prema slabijima od sebe.
Sa jedne strane, roditelji predstavljaju model čije će se ponašanje imitirati, a sa druge, odnosom prema deci, utiču na razvoj određenih osobina.
Druga krajnost su porodice koje deci ne postavljaju granice u ponašanju, dakle koje su ili preterano popustljive ili, pak, zanemaruju vaspitanje dece. Stoga takva deca postaju razdražljiva i agresivna čim se susretnu i s najmanjim zabranama,jer nisu razvila dvoljnu frustracionu toleranciju.
Kako se postaviti prema nasilnom detetu?
- Ne kažnjavajte dete fizički. Time pokazujete da ste i sami agresivni i da je agresivnost način postizanja cilja. Nemojte dete nikada vređati i ponižavati! Budite dobar primer. Rešavajte konflikte razgovorom i argumentima.
- Učite dete samopoštovanju i poštovanju drugih. Razvijajte kod njega pozitivan stav prema drugima. Učite dete prosocijalnom ponašanju, da dobrovoljno pomaže i deli sa drugima, da bude velikodušno, da prepoznaje osjećanja drugih ljudi i dece i uživljava se u njih.
- Razvoj poverenja je značajan i kada se govori o prevenciji ispoljavanja nasilnog ponašanja i trpljenja istog. Deca koja imaju slobodu da se požale na ono što ih muči bez straha da će to da izazove osudu ili odbacivanje, imaju manju šansu da upadnu u krug nasilja.
- Jasno stavite do znanja da ne odobrabvate nasilje kao način postizanja ciljeva. Nasilnici su takvi zato što ne nailaze na dovoljno jak otpor. Dakle, kada dete uvidi da lako može neki cilj da postigne nasiljem, tada nastavlja da upotrebljava taj obrazac koji funkcioniše. Ako mu jasno predočite da će takvo ponašanje imati značajne posledice, verovatnije je da će odabrati ponašanje koje ga manje košta.
Autor teksta
Ana Gvozdić